Marmorni hol i jedno javno poniženje
U mramornom holu šejha Haleda sve je blještalo od stakla i zlata. Usred tog sjaja, na lutki, stajala je crvena haljina vredna koliko i dobar stan. Kupljena za novu ljubavnicu, naručena od skupog kreatora, da zablista pred gostima. Lejla, krupna i tiha kućna pomoćnica oko četrdesetih, zastala je sekundu. Samo je prešla prstima preko tkanine.
Šejh je ušao. Glas mu je presekao salu. Uvrede, kikot iza njegovih leđa, pa ultimatum: ili sad plati cenu haljine, ili je večeras nosi pred svima. Još je dodao, da se bolje smeju: ako izađe u toj haljini, oženiće je sutra.
“Ako večeras izađeš u toj haljini — oženiću te. Sutra.”
Haljina joj je bila tri broja manja. I to je bio ceo smisao “igre”.
Tiha pobuna u krojačkoj sobi
Sa knedlom u grlu, Lejla je posle posla zakucala na vrata kućne krojačice. Starica je znala mere i znala sramotu. Nisu im trebale velike reči. Trebala im je igla, svila i ideja kako da okrenu stvar u svoju korist.
Ulazak koji je presekao vazduh
Veče. U holu gužva, kristal zvecka, domaćin podiže čašu. Spreman za predstavu, računa na tuđi stid kao na glavnu tačku programa. Vrata se otvaraju i Lejla ulazi.
Na njoj je crvena haljina. Sprijeda — savršena linija, kao salivena. Pozadi — od vrata do poda čist rez, prevezan tankim svilenim trakama koje skrivaju ono što treba, a otkrivaju ideju. Ne rupa, ne očaj, nego hrabar, promišljen detalj. Kao da je tako i nacrtana.
Tišina umesto smeha
Smeh je stao u grlu. Šejh je problijedio. Hteo je cirkus, dobio je modu. Hteo je da je slomi, a podigao ju je na postolje pred sopstvenim gostima. Pored Lejle, njegova ljubavnica iznenada je delovala jeftino, bez ukusa, kao kopija pored originala.
Te večeri svi su videli isto: nije skupa haljina ta koja pravi damu. Dama je ona koja zna da podigne glavu kad je guraju ka podu. I da prešije priču tako da joj stoji.