Sjaj koji je trunuo iznutra
Kristal, bordo u čašama, utka sa jabukama, parfemi i dizajnerska lustra. A za stolom — Artem, razmažen i glasan, šeni nad gostima, hvali se milionima i „uči“ ženu manirima prestonice. Oleg i Marina se kiselo osmehuju; vazduh postaje gust.
Poniženje pred gostima
On je već stoti put podsmešljivo podseća odakle je došla, meri je „propiskom“ i taštinom.
„Ti si pred našim prijateljima našalio se da, ako se budem loše ponašala, poslaćeš me nazad u moje selo! Voliš da gledaš kako crvenim.“
Tišina pada, on zahteva sos. Nastja ustaje, priđe — i prevrne kermičko ovalno posluženje pravo u njegove skupe, svetle pantalone. Veče puca. Gosti beže.
Pukla je poslednja žica
„Ukloni na kolenima“, reži on. Ona mirno: razvod je podnet, koferi su spremni. Artem, uveren da vlada, blokira joj kartice i kreće u „carinski pregled“: čupa iz kofera bluze, veš, sortira brendove i „jeftinu robu“, uživa u sitnoj osveti. Ona ga zove prazninom u skupim krpama i podseća: stan — tatin, auto — mamin poklon, posao — fikcija. A njen „internet-butik“ zarađuje dovoljno da ode bez njega.
Hodnik: poslednji pokušaj moći
Pred vratima traži da skine kaput i čizme — „sve je moje“. Nastja spusti trenč pod njegove noge, izuje se, navuče stare patike, ostavi ključeve na konzoli. On se smeje, misli da je slomio stvar.
Crveno krštenje bež trona
Umesto da izađe, vraća se u dnevnu. Uzima „Château Margaux“ — ponos vitrinske muškosti — i prosipa ga u gustoj, rubin struji po bež koži italijanske sofe; vino curi u šavove, boji tepih. Na fotelju za „razmišljanje o sudbini sveta“ istrese rukolu s uljem. Artem zavija na kolenima, kliza u sopstvenom sosu.
„Prljavština nije spolja, Artem. Ona je u tebi“, kaže. I ode.
Tišina posle oluje
Kolica kofera tiho grebu parket. Vrata tresnu. U stanu ostaju hladnjak koji brunda, vino, mast, i čovek koji je mislio da je gospodar. Nema više publike, ni krivaca. Samo on i ruševine njegovog „dvorca“.