„Samo šala”, iako sam molila da to ne rade
Rekli su da će biti smešno. Muž i njegovi rođaci. Više puta sam ih molila da me ne guraju u jezero. Uradili su to namerno. Stajali su na obali i snimali, kao da je to neka predstava.
Sekunde pod ledom
Puklo je pod nogama, propala sam. Voda me je stegla kao šaka. Nisam mogla da udahnem, ruke su klizile po mokrom ledu. Vikala sam da me izvuku. Umesto ruku pruženih ka meni — smeh i dobacivanje: „Ma sama će da izađe.” Svaki put kad bih se uhvatila za ivicu, led bi opet pukao. Prsti su utrnuli, glas se pretvorio u hrapav šapat.
Izvlačenje bez pomoći
Na kraju sam se, na poslednjoj snazi, izvukla na deblji led. Ležala sam i drhtala, voda iz mene se slivala, a iza leđa — još smeh. Tad mi je u glavi postalo kristalno jasno: ovo nije šala. Ovo je bezobzirnost.
Telefon u vodi i kraj smeha
Muž je i dalje držao telefon. Prišla sam, uzela ga iz ruke i bacila pravo u rupu u ledu.
Ako hoćeš, zaronI za njim.
Smeh je stao u sekundi. Okrenula sam se i otišla.
Lekarski izveštaj, advokat i hladna istina
Sutradan sam kod lekara overila prehladu i početno pothlađivanje. Otišla sam i kod advokata. Podnela sam prijavu za pokušaj nanošenja telesnih povreda. Advokat je pažljivo slušao i rekao ono što nisam htela da čujem: njihovo snimanje bi bilo glavni dokaz namere. Bacivši telefon, bacila sam i važan dokaz.
Nije me štedeo: emocija je bila razumljiva, ali pogrešna. Ipak, postoje svedoci, poruke, možda tragovi na mestu događaja. Rekao je da se ide do kraja, korak po korak, bez galame i bez odustajanja. Ja sam klimnula. Ne zbog osvete, nego zato što neko mora da povuče crtu i kaže: dosta.
Isti ljudi koji su me gurnuli morali bi da shvate da tuđa panika i hladna voda nisu materijal za smeh, nego za odgovornost.